Ne, talasaj!
Moj djed (majčin tata) je bio iznimno siromašno dijete ratom razvaljenog turopoljskog sela, dijete koje je odraslo bez oca i grčevito se primilo knjige kao slamke spasa od jada i neimaštine. Doktorirao strojarstvo u tridesetima i predavao na FSB-u u Zagrebu.
Moj tata je bio iznimno siromašno dijete poslijeratnog Zagreba, dijete koje je odraslo bez oca i (manje-više) bez majke, koje se grčevito primilo rada i ulice kao slamke spasa od manjka ljubavi i neimaštine. Taj je preko leđa prevalio tone i tone.
Ja sam dijete iz vremena rata koji me, Bogu hvala, nije obilježio gubitkom bližnjih ili izbjeglištvom. Živjelo se skromno, ali mi nedostajalo nije ničega. A ponajmanje ljubavi. Naša je obitelj bila lijepo i sigurno mjesto odrastanja, bez zlostavljanja i maltretiranja - osim onog dječjeg, bratskog. Moji mama i tata su znali pružiti rijeke ljubavi koje sami nikada nisu doživjeli i što sam stariji, u tome sve jasnije vidim veličinu svojih roditelja. Oboje su smogli snage prelomiti ono na što se danas olako izvlačimo kriveći za sve u čemu smo manjkavi tzv. generacijska prokletstva. Oni su ih prekinuli i nama pružili idealan dom u vremenima velike nesigurnosti.
Ono što je obilježilo moj život jest prerano rođenje (sa 6 i pol mjeseci), cjeloživotni invaliditet. Bio sam slučaj od kakvih se u to vrijeme odustajalo. Sama struka je više puta mojim roditeljima predlagala da me ostave u domu, zaborave na mene i nastave svoj život s jednim zdravim djetetom koje već imaju (mojim starijim bratom) i djecom koju još stignu imati. Kada su to odbili, cijelo moje odrastanje je bilo obilježeno crnim prognozama: “Nikada vam neće izaći iz bolnice.” Pa sam izašao. “Nikada vam neće hodati.” Pa sam prohodao. “Nikada vam neće završiti školu.” Završio sam fakultet. “Nikada neće voziti auto.” Vozim terenac. “Nikada se neće oženiti.” I to sam.
“Nikada neće moći, NIKADA NEĆE MOĆI, NIKADA NEĆE MOĆI…”
To su riječi koje su obilježile moj život. No poprilično neuspješno, jer sam sve za što su mi rekli da nikada neću moći, napravio.
Ali to su riječi koje su - uz sve što su moji roditelji i moj djed lavovski izborili za mene (do tada nepostojeća prava na određene metode liječenja, rehabilitacija, školovanja…) - na njima ostavila trag straha. Straha za mene, ali i općenito.
Kada sam na faksu krenuo s aktivizmom, znao mi je djed reći: “Ne čačkaj mečku!”
Kada bih mami s cerekom na faci pričao što planiram, sva bi ustreperila: “Jao nemoj, budu te…”
Općenito, odgojen sam u tom “NE TALASAJ” duhu, u jednom podaničkom mentalitetu koji proizlazi iz dobre namjere, koji iz brižnosti kaže: “Šuti, pusti, ne diraj, brini isključivo za sebe i svoje, ne pitaj, ne izazivaj…” I danas kada pišem o bilo kojoj temi koja zahtijeva razmišljanje izvan tih okvira često dobivam dobronamjeran savjet da ne pretjerujem, da se smirim, da je hrabrost ponekad ludost…
I često sjedim sam sa svojim mislima i pitam se: čega se to ljudi boje?
Zašto smo kolektivno kao narod svi mi us*ani u gaće?
Zašto nam je krilatica: “Pusti, može i gore”?
Jer s jedne strane, nikome nije dobro i svi bi da se nešto promijeni. A s druge strane, ti isti ljudi ne žele ništa mijenjati.
Ne valja im HDZ, ali ne izađu na izbore. Ne paše im oporba, ali ne osnuju neku svoju stranku. Ne sviđa im se smjer u kojem ide država, društvo, njihovi životi…
Ali: “Kakav mrtvi prosvjed?!”, “Ionako ništa od svega toga”, “Šutim i čuvam posao jer što ako dobijem otkaz”, “JA da ti vježbam??”…
Uvijek neko ziheraštvo, pogrbljena leđa, stav ukakane pelene.
Kao da nam je taj podanički, robovski mentalitet već ušao u DNA. Do te mjere da ne samo da nećemo više ni pokušati skinuti sebi lance, nego ćemo i provjeriti da su dobro pritegnuti onome do nas koji ih pokušava skinuti!
Mi smo glava koja sve oprašta - osim iznadprosječnosti! Takve gledamo ili ispod oka ili preko nišana.
“Vidi ga… šta glumata?”, “ja ju znam još iz vremena kad je bila sva nikakva…”
Što god pokušaš novo: bahatiš se. U čemu god da uspiješ: prese*avaš se.
I taj pretjerani obzir prema tuđim mišljenjima, to strahopoštovanje prema nekakvim ispraznim autoritetima na nekim visokim društvenim pozicijama… To cvikanje pred sustavom, policijom, šefom, saborskim zastupnikom, ministrom, biskupom… Strah što će misliti susjedi, što će reći selo, što će pisati u komentarima…
Kolektivno se kao narod moramo osloboditi toga. Pogotovo mi vjernici, kojima nije dan duh straha, već duh snage (usp. 2 Tim 1, 7) - a koji smo do te mjere ukočeni i impotentni da smo već i sami sebe uvjerili u neku kukavnu sliku Isusa kao lika koji je šetao okolo-naokolo i bio neka vrsta njonjavog hipija koji je ispunjavao želje i svima sve opraštao.
ČOVJEČE, OPALI SI ŠAMAR!
UMIJ SE HLADNOM VODOM!
Isus je bio muškarčina! Išao gdje se nitko nije usudio ići: među gubavce, prostitutke, opsjednute! Gazio demone, muljatorima isprevrtao stolove! Lažne autoritete i licemjere javno nazvao obijeljenim grobovima!
Razapet, umro, uskrsnuo!
I pozvao nas da “idemo po cijelom svijetu i učinimo SVE narode Njegovim učenicima”!
Misija za koju su tisuće mučenika u povijesti bile obezglavljene, kamenovane, bacane u peći, polijevane kipućim uljem, razapinjane u svim mogućim smjerovima, mlaćene, mučene, masakrirane, zatvarane, batinjane, ismijavane, pljuvane! I ne samo u povijesti, nego i danas: U Nikaragvi, Kongu, Kini, Venezueli, Nigeriji, na Bliskom Istoku…
A vidi, brate, nas… Prestravljeni kada treba skinuti maskicu… Odbiti pikicu… Kritizirati ministra… Zauzeti se za nerođene… Osuditi širenje pederluka i pedofilije… Stati u obranu branitelja, staraca, bolesnih…
Čega da se bojim? Što mi mogu? Poslati mi na vrata nekog državnog uhljeba, neku inspekciju? Nekog izmučenog policajca? Uzeti mi posao?
Što mi točno mogu, a da je APSOLUTNO SMIJEŠNO KOLIKO JE NEBITNO u usporedbi s danom kada ću stati pred Krista i kada će On otvoriti Knjigu mog života?
Ljudi… Posred prsa nam je dano nešto što kuca, udara, bije!
I kada idemo na snimanje, pokazuje val koji skače gore-dolje, gore-dolje…
To je život: malo gore, malo dolje. Dok nije ravna crta - dobro je.
Ne utišavajmo ono čemu je Bog dao da udara!
Jer kao što je rekao veliki Božji ratnik, blaženi Alojzije Stepinac:
”Bog ne trpi one koji miruju, a predodređeni su za borbu!”
Ili, drugim riječima: umjesto: “Ne talasaj!”, preuzmimo onu: “Ne, talasaj!”
Jer nismo stvoreni za pregovaranje sa zlom, kompromise i makijavelizam.
Nego za pronošenje slave Pobjednika!
Kolumnu S.Word možete podržati koristeći aplikacije Revolut ili Aircash:
REVOLUT LINK ili QR kod
AIRCASH PODACI ZA UPLATU
IBAN: HR5223400091511175097
Model: 00 Poziv na broj: 564811-8330
ili QR kod:
Hvala od srca!
ljudi su motivirani ili bolesnim željama ili strahovima. To je odavno shvatila CIA, da je ljude moguce manipulirati preko ta dva polja (u mojim postovima je objasnjenje detaljno). Svih strahova se rješava tako da se uzgaja strah od Boga, ili strah od lazi, pa svaki dan moras koristiti mozak, a ne propagirati tudje ideje kao svoje. Bolesne zelje se rjesavaju tako da uzgajas ljubav prema Istini,i naucis razikovati potrebu od želje. Hrana je potreba, a ne nacin ispunjavanja svojih zelja.
S druge strane Bog zeli ispuniti nase zelje, i on ce ih ispuniti ako su dobre za nas. zelje koje si mi sami ispunjavamo i nisu u skladu s njegovom voljom postat cemo robovi, a to znaci zivot u strahu i ciklus se pokrece. Cim vise ljudi zive u strahu tim vise su im zelje nezasitne, konzumerizam je druga strana straha od besmisla zivota.
Ljudi se boje smrti! zato pokusavaju igrati na sigurno, to je kalkulantski tip zivota, a to je upravo ono cega se najvise boje: smrt!
Cost benefit analize stalno praave od zivota: ako sutim ici ce mi placa gore :) pa cu si moci kupiti vise da budem sretniji:).....i biti mrtav jos malo vise
Nema u lazima logike
ps. zato je turziam masovni narastao na ove dimenzije, cim ti je besmisleniji zviot to ti je potreba za smislom jaca, a to se ispoljava u zadovoljavanju zelja za putovanjem kakva je to zelja? potreba sigurno nije lol