Prekjučer naručujem kavu za van (2go) u Križevcima, nastavljajući put za Varaždin. Čovjek koji sjedi kraj mene na šanku se obraća konobarici riječima: “Ponekad im trebaš reći što ih ide, kao gospodin Pokupec.” Okrećem se prema njemu, a on mi s velikim osmjehom na licu pruža ruku i kaže: “Pratim vas još od vremena Slobodne Hrvatske. Svaka čast, nemojte prestati udarati!” Odgovaram čvrstim stiskom i zahvaljujem. No u mojoj glavi je odluka da vješam rukavice o klin i prestajem udarati već donesena nekoliko dana ranije…
Nakon višegodišnjeg ustrajnog objavljivanja najmanje dva posta dnevno - oko 10 i oko 17 sati, poput urice - u ime Živog zida, Slobodne Hrvatske, CitizenGO-a i u svoje ime… vrijeme je za novu rundu “influencerske” mirovine.
Za raliku od ostalih koji su se našli u toj “struci”, nikada nisam imao ambiciju biti “influencer”. Ja sam samo tip koji ima relativno informirana i relativno dobro argumentirana mišljenja. I volim pisati. Oduvijek sam volio pisati. Oduvijek sam bio poprilično dobar u tome. “Karijera” na Facebooku je došla tek kao posljedica.
Nikada nisam to shvaćao previše ozbiljno, pa ni kada su platforme na kojima sam pisao prelazile deset, trideset, pedeset tisuća pratitelja… Ne shvaćam ni sada, kada je ova kolumna jedna od najčitanijih u Hrvatskoj, a moja Facebook stranica (za čiji uspjeh velike zasluge ima nekadašnji grafičar Miha Zorić) broji 66.000 pratitelja.
Facebook je značajna platforma i to je velika brojka, no ja od nje nikada nisam ostvarivao materijalnu korist. I najčešće su drugi puno ozbiljnije shvaćali moj javni rad negoli ja sam, koji sam uvijek skeptičan prema velikim kritikama. Bile one negativne ili pozitivne. Na kraju dana, najveća razlika između mene i prosječnog seoskog komentatora dnevnih događanja jest to što moja razmišljanja čuje/pročita veći broj ljudi.
Mnogi su od svojih (često poluinformiranih i blesavih mišljenja) napravili vrlo unosne karijere kroz mainstream medije. Jednom sam čitao koliko su za svoje bljuzge plaćeni Dežulović, Modrićka, Jergović, Butković, Tomić… I ostao blago zaprepašten, pošto se nerijetko radilo o nekoliko desetaka tisuća (neprežaljenih) kuna. No nikada nije postojala šansa da tipa poput mene zaposli ijedan mainstream medij, iz sasvim očitih razloga. Kada ih godinama nazivaš dnovinarima koji su se prodali u presstituciju, teško da ćeš se probiti u to uhljebničko, salonski lijevo, jugonostalgičarsko društvo sve i da želiš - a ja njih želim još manje negoli oni mene.
No vratimo se na moju odluku da barem na neko vrijeme nestanem s (ne)društvenih mreža… Dio razloga leži u činjenici da me osobno ne prate nekakve političke ambicije, a dio u činjenici da prisutnost na njima ima konkretnu vrijednost samo ako radiš humanitarnu akciju ili promoviraš nečiji posao. Sve drugo je “white noise”, buka u kojoj je tvoje mišljenje - ionako ne pretjerano važno - tek kap u moru drugih mišljenja.
Konkretno, vrijeme je za odmaknuti se iz tri razloga:
prvi je taj što sam dobio priliku raditi na iznimno važnom projektu, koji će odlučiti moju budućnost. Privatnu, poslovnu, financijsku, emocionalnu. I da bih se tome mogao kvalitetno posvetiti, moram prestati gubiti vrijeme na nadmudrivanje s kojekakvim (anonimnim) bedacima na internetu.
Drugi je taj što su (ne)društvene mreže izrazito toksično mjesto, gdje su često najglasniji i najredovitiji komentatori arogantni glupaci, oni koji bi prvi trebali zašutiti i raditi na sebi. I kao što dolaskom dvorske lude na prijestolje ne postaje luda kraljem, već dvor postaje cirkus, tako i gubljenjem vremena na njih ja ne uzdižem njih, već oni srozavaju mene.
Treći je u tome što je već sve manje-više rečeno. Ako nakon svih ovih godina nekome moraš posebno naglašavati da je HDZ kriminalna organizacija, da SDP ili Možemo nisu značajno bolji od njih, da je globalizam demonska agenda koja promovira moralnu devijantnost i depopulizam, da čovjek treba biti sposoban i spreman vidjeti kroz prevare poput famozne “pandemije” i razlučiti znanost od religijskog scientizma… to je osoba kojoj ionako ne možeš pomoći. Njoj treba stručnjak iz područja rada s mentalno retardiranima, a ja to nisam.
Općenito govoreći, društvene mreže su - poput politike i medija - najčešće teška kaljuža. I tu nema mjesta za čovjeka koji želi ostati mentalno, duhovno i moralno čist.
To su sustavi kreirani tako da u njima napreduju izvitopereni članovi društva i budu ogledalo onog najgoreg u nama i među nama. Biti tome protuteža je iznimno teško i kod mene je rezultiralo jednom radikalizacijom. Vidjevši iz prve ruke koliko smo kao narod još uvijek žrtve stockholmskog sindroma i zarobljeni u (mentalnom i društvenom) komunizmu, osjetio sam potrebu da toliko koliko svi (od HDZ-a koji je politički centralno-lijeva stranka do Možemo koji je ekstremno lijeva, mainstream medija, pravnog sustava, obrazovanja, udrugaške kamarile…) natežu lijevo, ja toliko žešće natežem desno u pokušaju da se postigne balans.
No to je nemoguća misija. Dok god naša desnica ne postane ono što je bila u vrijeme Starčevića, Franka, Matoša, Šufflaya: okupljalište hrvatske intelektualne i kulturne kreme, nemamo temelje na kojima se isplati graditi.
Današnja “desnica” je tome suprotnost, okupljalište sitnih kokošara, u pravilu polupismenih, izgleda skitnice koja od vlasti traži sitniš da si kupi par “unučića” i iskapi ih u nekom zapuštenom prolazu. Takvi postaju Plenkovićevi najvjerniji psi kada treba sabotirati bilo koga tko je stvarni hrvatski domoljub i stvarni suverenist.
Najveći posao za vlast pritom odrade upravo dnovinarske kurtizane koje ih kao kritiziraju (a istovremeno dobivaju sredstva iz proračuna) i nedruštvene mreže. Kreatori javnog mnijenja.
Zgađen istima, povlačim se na rezervni položaj - ovdje.
Još više ohrabren Vama i zahvalan na Vašem praćenju, ovdje gdje stil pisanja zahtijeva publiku ozbiljnijih intelektualnih i duhovnih kapaciteta, sposobnu pročitati malo duži tekst i malo ozbiljniju analizu.
Hvala Vam na svakoj vrsti podrške, od srca.
Kolumnu S.Word možete podržati koristeći aplikacije Revolut ili Aircash:
REVOLUT LINK ili QR kod
AIRCASH PODACI ZA UPLATU
IBAN: HR5223400091511175097
Model: 00 Poziv na broj: 564811-8330
ili QR kod:
meni je tek danas postalo jasno zašto je Kolinda postala predsjednica 2015 :) Odgovor je Agenda 2030. UN, za to smo se borili, Plenkovic je doveo Ursulu, a sad i papa nedavno objavljuje svoje divljenje ženi majki Ursuli, sjetimo se Mutti prije nje. Da novinari su samo korisne budale, ali ne brinite ostatak drustva niti je moralniji, niti obrazovaniji, a niti zanimljiviji. Moje iskustvo je da treba zavrsiti tečaj za rad s ljudima s posebnim potrebama, takvi čine 99% društva, većinom su u pitanju problemi sljepoće i gluhoće :)) hehe
Pitala sam se ovih dana gdje ste..
I drago mi je pročitati da ste se preselili pisati na jednoj drugoj platformi.
Osobno sam prije kratkog vremena obrisala puno svojih objava, kao i komentara bilo na osobnom profilu bilo negdje drugdje pa također i ispod Vaših objava.
Ne zato sto sam paranoična.
Jednostavno sam shvatila da sam uzalud trošila kapacitet i da medij kao Facebook nije vrijedan niti jednog mog dijela privatnosti pa tako niti mog mišljenja.
Sretno s novim medijem.
Rado Vas pratim i čitam