Pedofobija
Bolest o kojoj nismo ni počeli pričati
Iako se još uvijek nedovoljno u kvantiteti i kvaliteti priča o bolesti pedofilije, ta tema je danas ipak aktualnija nego ikada. S jedne strane stoji promocija pokreta tzv. “minor attracted persons” (osobe koje privlače maloljetnici) i činjenica da mediji uspješno skrivaju kada je bolesnik jedan od njihovih (slučaj Dana Figenwalda kod nas ili Huwa Edwardsa u Velikoj Britaniji), a s druge ni mi nemamo ništa bolje rezultate u razotkrivanju i adekvatnom rješavanju problema bolesnika u Crkvi (slučaj Zlatka Rajčevca ili Milana Špehara). Ipak, filmovima poput ateističkog “Spotlight” iz 2015. godine i vjerničkog “Sound of freedom” iz 2023., polako se odmotava klupko zla u koje je Sotona uspio zapetljati obje strane.
No, o bolesti pedofobije - straha od djece, tj. roditeljstva - ne samo da se ne progovara, nego je u zapadnom svijetu općeprihvaćeni trend.
Ali nije uvijek bilo tako… Kako smo se našli u svijetu i vremenu u kojem objektivno nikada nije bilo lakše i praktičnije imati djecu negoli je sada, a istovremeno se s najviše straha i anksioznosti odlučujemo za njih? I zašto je anti-natalitetni stav ponajviše odlika visokorazvijenih društava i situiranih parova, dok siromašni narodi Trećeg svijeta nemaju problem s natalitetom?
Prije svega, trebamo prepoznati da u današnjem svijetu politička podjela na “lijevo” i “desno” više ne postoji. Kada to kažem, ne želim oduzimati specifičnu težinu koju ona ima u Hrvatskoj, jedinoj preostaloj postkomunističkoj zemlji koja ne samo da nije razriješila svoj odnos prema komunističkim zločinima, već je i danas pod upravom potomaka istaknutih komunista iz bivše države.
No globalno gledano, “lijevi” i “desni” više ne postoje. Oni su podjednako u službi korporatističkog globalizma, težnje da se izbrišu nacionalni identiteti i centralizira politička, ekonomska i tehnološka moć. Ali na još dubljoj razini od globalizma i antiglobalizma, mi zapravo govorimo o borbi kulture smrti protiv kulture života.
Ne više samo o kolektivizmu nasuprot egzistencijalizma, ne samo o profanom doživljaju života nasuprot koncepta svetosti života… Govorimo o kulturi koja promiče ne samo duhovnu i duševnu, već i konkretnu fizičku smrt, nasuprot one koja zagovara život.
Često se na kulturu smrti referiramo kao na depopulaciju, nastojanje da se smanji broj ljudi na zemlji zbog vjerovanja da su resursi ovog svijeta ograničeni i da je čovjek zapravo virus ili karcinom na tkivu Zemlje, bez kojega bi se ona oporavila od onečišćenja, devastacije, prekomjernog iskorištavanja... Fundamentalno, radi se o licemjernoj i duboko narcisoidnoj ideji. Naime, nitko od zagovaratelja iste ne smatra da je on osobno jedan od onih koji trebaju otići s ovog svijeta, to je dužnost onih “manje vrijednih” od njega. A kamoli da bi djelima stao iza tvojih teorija pa stvarno “pomogao svijetu” svojim odlaskom - to još niti jedan zagovaratelj depopulacije nije napravio.
No jesmo svjedočili depopulatorskim izjavama u Hrvatskoj, pogotovo u vrijeme C19, pogotovo od strane naših znanstvenika i medicinara. Mnogi su tvrdili da smo višak na ovome svijetu jer ih ne slušamo. Iako u tom trenutku nisu imali političku moć ostvariti svoje genocidne želje, ne treba zaboraviti izjave poput one dr. Ivana Ćelića, psihijatra i bivšeg saborskog zastupnika HDZ-a: “Ljudi su virus koji je zarazio Zemlju”. One su izraz dublje patološkog duševnog (i duhovnog) stanja.
Negatori depopulacije će istaknuti činjenicu da je svjetska populacija još uvijek u porastu, tako da je potrebno specificirati i reći da govorimo o depopulaciji Zapada.
Naime, rastu svjetske populacije ponajviše pridonose bliskoistočne i afričke zemlje te pridošlice iz tih zemalja.
Ugrubo, depopulatorske metode možemo podijeliti na indirektne - kojima smanjenje broja ljudi na svijetu nije izravni cilj, već posljedica nekog drugog, poput ostvarivanja profita - i direktne, koje vrlo izravno promiču ideju da trebate umrijeti.
Indirektne bi bile: ekstenzivno trovanje zraka, vode i tla onečišćenjem te prekomjernom upotrebom herbicida i pesticida, promoviranje uzgoja GMO-a, nedovoljno istraženih i/ili dokazano štetnih farmaceutskih proizvoda, promocija homoseksualnosti, rodne ideologije, ovisnosti o brzoj, nutritivno siromašnoj hrani i brzim, površnim međuljudskim odnosima…
dok su direktne: pobačaj, eutanazija i pedofobija.
Jedan od najpoznatijih ateista našeg vremena, Richard Dawkins, sebe naziva “kulturološkim kršćaninom”. Time je htio istaknuti činjenicu da smo svi mi na Zapadu, bili vjernici ili ne, rezultat revolucionarne kršćanske ideje o svetosti života i intrinzičnoj vrijednosti pojedinca bez obzira na dob, spol, izgled, ekonomski status… Ta je ideja iznjedrila najnapredniju kulturu u znanoj povijesti, čije plodove svi mi (još uvijek) uživamo. Ne priznati tu činjenicu znači svjesno ostati slijep pred istinom da je u prosjeku svakoj prethodnoj generaciji život bio teži negoli je nama. I to ne u nekoj davnoj povijesti, dovoljno je objektivno sagledati živote naših baka i djedova, prabaka i pradjedova.
Naravno da postoje iznimke, no u prosjeku su oni živjeli puno skromnije od nas i morali uložiti puno više truda kako bi živjeli prosječne živote. Unatoč tome, redovito su podizali više djece. Moja baka je, primjerice, imala 13 braće i sestara. U (poslije)ratnim, iznimno skromnim uvjetima života na turopoljskom selu gdje je i prehraniti djecu bio izazov! A kamoli kvalitetno ih liječiti, odškolovati i poslati u samostalni život…
Od biblijskih vremena do druge polovice prošlog stoljeća, dijete je smatrano blagoslovom. Daleko od toga da nije bilo strepnje pred budućnošću kada bi se saznalo za novu trudnoću, razloga za nju je bilo kudikamo više negoli ih ima danas… No to se stanje nazivalo “blaženim”, a dijete “Božjim darom”.
A onda se sve promijenilo…
Počeli smo trudnoću tretirati kao bolest, trudnice i djecu kao ekonomski teret, a obitelji s puno djece kao primitivne rasplodne sredine koje društvu ne nude ništa osim novih socijalnih slučajeva. “Blaženo” stanje je postalo “drugo” stanje, a “Božji dar” je postao “nakupina stanica”. U mnogim ginekološkim ordinacijama je prvo pitanje postalo: “I, zadržavate li ga?”, a prvo pitanje koje si partneri postavljaju kada saznaju za trudnoću: “Hoćemo li moći?”
Taj sindrom pedofobne anksioznosti je postao mainstream. Ako pitaš mlade parove kada će imati djecu, popis “preduvjeta” koji trebaju biti zadovoljeni postaje sve duži: od stalnog zaposlenja i vlastite nekretnine, preko auta i vikendice, do kolica i bočica točno određene marke… Istovremeno, osnovne dječje potrebe nikada u povijesti nije bilo lakše zadovoljiti negoli je danas. Naravno, ne tvrdim da treba isključiti glavu i “pumpati” djecu jedno za drugim, roditeljstvo je najodgovornija životna uloga i treba svakom djetetu osigurati adekvatne životne uvjete. No ta ideja da sve treba biti savršeno posloženo prije njegovog dolaska, a ono odrasti u izobilju je apsolutna prevara. Često kontraproduktivna za samo dijete.
Čini se da je pedofobija suštinski jest tek još jedna po prevara kulture smrti. Upakirana u novi trend nazvan DINK (dual income, no kids), promovira komičnu ideju savršenosti života bez djece. Spavaš koliko hoćeš, radiš što hoćeš, imaš novaca, putuješ… Zapravo, pokušava dati pozitivan spin pedofobiji kroz narcisoidnu ideju da je smisao života u bavljenju sobom i zadovoljavanju vlastitih prohtjeva. Da se prave vrijednosti ne nalaze u požrtvovnosti, sebedarju i ostavšini koja će izdržati dugo nakon završetka našeg ovozemaljskog života, već upravo suprotno - u zadovoljavanju svojih trenutnih potreba i želja.
Fokusirani na sebe i hedonizam koji si možemo priuštiti, pridonosimo vlastitom izumiranju. Počinjavamo samoubojstvo u budućnosti. Polako i sigurno, postajemo manjina u vlastitim zemljama i gradovima. Osuđujemo Zapad i svoje “kulturološko kršćanstvo” na smrt.
I dok god (nesvjesno) vjerujemo kulturi smrti koja uspješno prezentira tradicionalne obitelji s više djece kao nazadne, a svoje genocidalne i depopulatorske ideje kao progresivne - pridonosimo toj osudi. Nije slučajno da su najveći neprijatelji kulture smrti ženska utroba i muško sjeme. Bez njih nema ploda, koji je sasvim doslovno naša budućnost.
Ne bojte se djece. Zaštitimo ih od pedofila, ali i od pedofoba.
Ukoliko želite podržati kolumnu S.Word, to možete učiniti koristeći aplikacije Revolut ili Aircash:
REVOLUT LINK ili QR kod
AIRCASH PODACI ZA UPLATU
IBAN: HR5223400091511175097
Model: 00 Poziv na broj: 564811-8330
ili QR kod:
Hvala od srca!