Petru Panu nema mjesta u Vukovaru

Nešto čudno se događa s muškim rodom… U zadnje vrijeme mi nisu dvije ruke dosta da u svojoj okolini nabrojim muškarce u 40-im godinama života, s velikom, zdravom i samostalnom djecom, koji su regresirali u nekakvo nezrelo dječaštvo. Kao da ih slamaju odgovornosti supruga i oca, sve češće slušam o poznanicima koji se svjesno izdvajaju iz života svojih obitelji i unutar kuće egzistiraju kao zasebno kućanstvo. Ne sudjeluju u obiteljskom objedu, ne pomažu pri kućanskim poslovima, domaćim zadaćama… nego eventualno odrade svoje radno vrijeme, dođu kući, sjednu pred TV ili se zatvore u sobu i što se njih tiče - njihov dan je gotov. Ne odlaze u trgovinu, na roditeljske sastanke, ne donose odluke… Već efektivno postaju preraslo dijete.

Sve gore navedene odgovornosti pritom padaju na ženu koja odjednom postaje i otac i majka, žonglirajući sve odgovornosti prema djeci i kući. Da bi na kraju to (tragikomično) rezultiralo velikom uvrijeđenošću kod muškarca, koji je odjednom šokiran time što je ona postala dominantna, “muškobanjasta”, izgubila svaku seksualnu privlačnost njemu i libido za njega. Isti ne razumije da ju je upravo on svojim djetinjastim ponašanjem na to prisilio, jer njegovim odricanjem od odgovornosti vrijeme nije stalo: djeca i dalje moraju jesti, zadaće i dalje moraju biti napisane, kuća i dalje mora biti zagrijana i čista… Jednostavno je, u nedostatku muškarca u kući, ona bila prisiljena postati i muškarac.

Ispočetka sam mislio da su to samo prazne priče nadobudnih feministica koje nikada nisu zadovoljne nijednim partnerom jer svakog gledaju kao nepotreban teret, no s vremenom mi je postalo jasno da postoji realan problem sindroma Petra Pana - muškaraca koji ili odbijaju odrasti, ili suočeni sa stresovima života regresiraju u način života kakav su vodili kada su bili tinejdžeri.

Vrlo je jasno da je novovalni feminizam teška idiotarija. Koliko god njegove izvorne pobude bile plemenite, danas je on pokret okaljan militantnim prijezirom prema životu, mržnjom prema ideji braka i obitelji, homicidalnim idejama prema djeci i nerealnim idejama o nepotrebnosti suprotnog spola, dok se istovremeno poistovjećuje sa svim vrstama seksualno devijantnog ponašanja.

No dobar dio muškaraca, umjesto da na to odgovori konkretnim dokazivanjem kako su itekako potrebni u svijetu, društvu, obitelji… našom verzijom istovjetne teške idiotarije poznate pod nazivom red pill ili MGTOW pokret, zapravo ide niz dlaku teoriji da smo postali teret koji naše žene preuzimaju od naših majki.

Kriza muškosti i očinstva je evidentna. Čak i među vjernicima, konzervativnim muškarcima. Među nas se uvlače temeljno ljevičarske woke ideje te smo se već i po crkvama počeli baviti “ranama iz djetinjstva”, “naslijeđenim traumama”, “obiteljskim prokletstvima”…

Čitaj: beskonačnim cviljenjem nad vlastitim nedaćama, samosažalijevanjem i preuzimanjem uloge vječite žrtve.

Stoga se postavljaju tri legitimna pitanja:

• kroz cijelu povijest čovječanstva su muškarac i žena bili “njih dvoje koji su postali jedno tijelo”, tim koji se međusobno štitio, podržavao i nadopunjavao.

  Kada i zašto smo postali sudionici ideološkog rata prema suprotnom spolu??

• muškarci su uvijek bili oni koji su zaduženi da je kruh na stolu i da se obitelj osjeća sigurno, hranitelji i zaštitnici.

  Kada su postali nezreli slinavci koji sjede u krugu i kukaju??

• što točno time dobivamo, osim propadanja brakova i devastacije obitelji?

Možda je korisno poslužiti se, u svečanim danima koji su pred nama, primjerom vukovarskih branitelja kao uzora muškosti. Uzmimo priču bilo kojega od njih, jer se ne usudim nijednoga posebno isticati kako ne bih nijednoga izostavio.

Njihove priče su priče o ultimativnoj hrabrosti, požrtvovnosti, nadljudskim naporima da se zaštite žene, djeca i starci. Priče o svjesnom polaganju svog života kao žrtve da bi netko drugi tek dobio šansu preživjeti. Čitajući o njima i uspoređujući te muškarce s ovima kojima smo danas okruženi, čovjek ne može nego sarkastično se osmjehnuti…

Na ovima današnjima je puno više mišića, a u njima često kržljava srca. Puno gustih brada, a puno manje muškosti. Puno više tetovaža, a puno manje očinstva.

Petar Pan ne bi opstao u tim danima u Vukovaru, niti bi postavio temelje slobode. No ne moramo ni ići tako daleko i duboko u ekstremne okolnosti da bismo shvatili kako Petar Pan nije koristan ni svojoj obitelji, ni društvu, ni domovini. Štoviše, dio tereta odgovornosti koji je njegov mora preuzeti netko drugi i vući ga kroz život. Temeljno, on je kukavica. I njegova žena, njegova djeca gledaju njegov kukavičluk te je u njihovim očima on sve manji, i manji, i manji…

“Kada bijah dijete, govorah kao dijete, mišljah kao dijete, rasuđivah kao dijete. A kada postadoh čovjek, odbacih što je djetinje”, piše Pavao crkvi u Korintu.

Zato, draga moja braćo, odbacite što je djetinje. Uzmite svoj križ i idite za Njim.

Dozvolite da to bude avantura vašeg života, kroz koju ćete izgraditi trajno naslijeđe. Naslijeđe u kojem će se vaše ime izgovarati s poštovanjem i dugo nakon što vas više na ovome svijetu ne bude. U kojem će se vaša djeca uspraviti i ponosno podignuti glavu kada vas netko spomene. U kojem ćete biti sinonim za hrabrost, stamenost i oslonac slabima.

Rođeni s privilegijom muškosti, pozvani ste na dostojanstveno žrtvovanje. To je vaše poslanje, misija i trka. Pobrinite se da je ispunjeno, dovršena i istrčana.

Ne budimo Petar Pan. Ni Izgubljeni dječaci.

Kolumnu S.Word možete podržati koristeći aplikacije Revolut ili Aircash:

REVOLUT LINK ili QR kod

AIRCASH PODACI ZA UPLATU

IBAN: HR5223400091511175097
Model: 00 Poziv na broj: 564811-8330

ili QR kod:

Hvala Vam od srca!