Porobljavanje lažima

Željka Porobije

Moj djed je bio jedan od onih blagih, pitomih ljudi koje su životne nedaće učinile živućim svecima, sposobnima i u najgorem čovjeku pronaći nešto dobro. Desetljećima je bio profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, dobrohotan do razine naivnosti. I zbog toga često percipiran kao budala, jer je granica između dobroga i budale uvijek tanka. On je to s osmjehom prihvaćao, uvijek se vraćajući svojim vjerničkim korijenima.

Kao njegov unuk, svjedočim vremenima koja nimalo ne trpe takve ljude. Oni su izumiruća vrsta, prezreni i ismijani. Nažalost, definitivno nisam naslijedio njegov blag karakter, već su životne nedaće u meni pobudile potpuno drugačije reakcije: otpor, prkos i borbenost. I koliko god bih volio biti sličniji svom djedu - nisam. No u uspomenu na njega, danas ću pokušati naći nešto dobro u čovjeku za kojega nemam ništa lijepoga za reći.

Ono što jesam naslijedio od svog djeda jest znatiželja. Njegova je doduše, bila usmjerena na strojeve, alate, matice, šarafe… Dok je moja usmjerena na ljude i društvo.

Pa sam tako, tražeći odgovore na svoja pitanja, upisao studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu te stekao zvanje magistera. I uvjerio se kako su teološke škole i fakulteti ponajbolje mjesto za - izgubiti vjeru. Najzagriženiji pripadnici drugih religija i najmilitantniji ateisti su upravo bivši i/ili nedovršeni teolozi. U tome ima neke logike: dođeš tamo po odgovore, a umjesto njih dobiješ još tisuću pitanja. Razočaran tom činjenicom, dovoljna je samo još iskra nekog životnog razočarenja da eksplodira čitava bačva baruta (čitaj: ogorčenosti).

Vjerujem da se upravo to dogodilo čovjeku čiji ću rad u ovom članku analizirati.

Naime, neki od najmoćnijih i najutjecajnijih ljudi u današnjem hrvatskom društvu nisu političari ni tajkuni, već novinari. A neki od najmračnijih su razočarani, bivši vjernici.

U kolumnistu Index-a Željku Porobiji, imamo devastirajuću kombinaciju jednog i drugog. Bivši adventistički pastor i dekan Adventističkog teološkog fakulteta u Maruševcu definitivno nije šarlatan na području teologije, već čovjek koji dobro poznaje Bibliju, dokumente, povijest kršćanstva… No, ono što je zanimljivo kod njega jest da je prvo izgubio osobnu vjeru, a potom odlučio sve svoje snage usmjeriti u borbu protiv kršćanstva. Iako se “reklamira” kao novoprobuđeni ateist, on kao teolog zna da je taj pojam oksimoron jer svaki čovjek vjeruje u nešto. Željko je zapravo antiteist. Drugim riječima, nije se zadovoljio vlastitim odricanjem od vjere, već je krenuo u misiju javnog odvajanja drugih od vjere. S naglaskom na katoličku (naravno), prema kojoj iskazuje posebnu mržnju i prijezir.

To zapravo ukazuje da motivi Željka Porobije nisu intelektualni, kao što on voli ustvrditi kada svjedoči o svom “probuđenju iz opijuma za mase”. Da jesu, on ne bi osjećao potrebu “buditi” druge, a pogotovo ne potpune strance, već bi mu njegova spoznaja bila dovoljna. Puno je izglednije da su njegovi motivi emocionalni i/ili psihološki. Da sam čovjek koji se kladi, rekao bih da je Porobija doživio nešto traumatično, nešto u čemu je od Boga očekivao podršku koju nije dobio. I sada se, razočaran, tom istom Bogu osvećuje nastojanjem da što veći broj ljudi uvjeri kako je cijeli koncept Višeg bića zapravo glupost. A za to u Hrvatskoj nema boljeg alata od Indexa.

Iz kršćanske perspektive, Porobija je demoniziran čovjek. I vrlo opasan jer luciferijanski koristi svoje nadprosječno teološko znanje i miješa ga sa svojim osobnim interesima kako bi malčice prilagodio Božju Riječ, crkvene dokumente, povijest kršćanstva… Ne da bi iznio laž, već poluistinu. Biblijski gledano, Porobija radi točno ono što je Sotona radio u Edenu uvjeravajući Adama i Evu da jedu s drveta Spoznaje dobra i zla. Ili pred Isusom u pustinji, citirajući mu Sveto pismo kako bi ga podložio svojoj volji. Naime, Sotona ne laže u doslovnom smislu. On samo malo “prilagođava” istinu… No Isus ga svejedno naziva Ocem laži.

Možemo samo nagađati što je toliko pogodilo ovog teologa da je od njega napravilo djelotvornog sotonista. A od toga nema puno koristi. Puno korisnije je primijetiti kako je upravo njemu dana platforma na najposjećenijem internetskom news portalu u Hrvatskoj, kojeg je uz pomoć Soroševe zaklade Open Society pokrenuo notorni anacionalni primitivac i osuđeni kriminalac Matija Babić. Slučajnost?

No hajmo biti konkretni i konstruktivni.

Samo ću površno analizirati nekoliko Porobijinih kolumni, kako bih dokazao da su njegove namjere sve, samo ne čiste. Štoviše, on se dodvorava prosječnom čitatelju portala koji ionako ne vjeruje u nadnaravno, po prirodi je razočarani cinik, a duhovnost mu započinje i završava s Marxovom banalnom kritikom religija kao prepreke utopističkoj sreći.

U kolumni Kako su kršćani uopće došli na ideju uskrsnuća? Porobija postavlja vrlo jednostavnu tezu: u raznim mitologijama prije Isusa se pojavljuje motiv uskrsnuća. I to je točno. Ne samo taj, već i mnogi drugi motivi su zajednički starijim religijama i kršćanstvu: bezgrešno začeće, rođenje od djevice, zimzeleno drvo, mitra… No svesti tu formalnu činjenicu na sadržajni copy/paste je jednostavno - priglupo. Religija po svojoj definiciji jest sociološka stvarnost i kao takva je podložna utjecajima vremena i (geografskih, ekonomskih, političkih…) okolnosti. Ona nije ništa drugo doli čovjekovo nastojanje - često bijedno u usporedbi sa Božjom kabod (hebr. slavom, težinom, važnosti) - da iskaže svoje štovanje. Dio u kojem je autor perfidno manipulativan jest činjenica da Isusovo fizičko uskrsnuće zapravo nije poanta priče, već ono ima sekundarnu važnost. Sam Isus u Bibliji oživljava tri osobe prije njegovog uskrsnuća. Ono što je kudikamo bitnije jest činjenica da Isus svojim uskrsnim djelovanjem dokazuje svoje vlastito božanstvo i gospodstvo nad smrti.

To svakako nije nešto što su ondašnji priprosti Hebreji imali potencijala izmisliti. A da i jesu: bi li ta laž bila nešto za što biste bili spremni biti ubijeni? Svi apostoli osim Ivana i još stotine članova prve Crkve su pogubljeni na najbrutalnije načine, a sve što su trebali napraviti da se spase jest javno izjaviti da Krist nije uskrsnuo, da ga nisu vidjeli živoga. Čuo sam za ljude koji su lagali da bi se spasili, ali za ljude koji su lagali da bi umrli - nisam.

Kolumna Ideja koja je potaknula tisuće pokolja: "Ako ima Boga, sve je dopušteno" je još banalnija i - moram se tako izraziti - blesavija. U njoj se Željac koristi (ne)slavnim “argumentom” kako je kršćanstvo krvoločna i genocidna ideologija, koja u Božje ime ubija milijune. Pritom u trećoj rečenici stoji, citiram: “Neodoljivo to podsjeća na davnu naredbu papinskog izaslanika i cistercitskog opata Arnauda Amalrica, neposredno prije pokolja Katara u Beziersu 1209. godine: ‘Pobijte ih sve, jer Bog poznaje svoje.’ “ No u 18. rečenici autor sam pobija svoju tvrdnju: “A ona rečenica po kojoj je postao svjetski poznat spomenuta je u svjedočanstvu dvadesetak godina kasnije, kad je zloglasni opat već umro, i nije sigurno da ju je stvarno izgovorio.” Kakav lik…

Da, definitivno je činjenica da su se kroz povijest “u Božje ime” činile grozne stvari, u svim religijama. No koristiti to kao argument protiv Boga samoga je banalna logička greška. Usporedbe radi, to je kao da se odričete hrvatskog državljanstva zbog grubog starta igrača hrvatske reprezentacije na Europskom prvenstvu.

Na kraju krajeva, prevedena na engleski, peta Božja zapovijed ne kaže “Thou shall not kill”, već: “Thou shall not murder”. Dakle, još u Starom Zavjetu koji je iz današnje perspektive brutalan (no u kontekstu ondašnjeg vremena i okolnih naroda zapravo liberalan jer daje osnovna ljudska prava koja su do tada bila nezamisliva) Bog radi jasnu distinkciju u motivu. Da ne govorimo o Novome, gdje Isus radikalno podiže ljestvicu i zabranjuje bilo kakvo osvećivanje i bilo koju vrstu ubojstva - što su kršćani diljem svijeta stotinama godina svjedočili svojim mučeništvom, sve do dana današnjeg.

Ne, kršćanstvo nije krvoločna ideologija. Jest zloupotrebljavana ideologija. I prije nego netko to prozove alibi-igrom i opravdavanjem, sjetimo se argumenta za kojim će posegnuti svaki komunist kada ga suočiš s činjenicom da je njegova ideologija u razdoblju od 1917. do 1991. skrivila smrt stotine milijuna ljudi, više nego svi vjerski ratovi u cijeloj poznatoj povijesti čovječanstva: “To nije bio pravi komunizam”. Iako Marx u svojim pjesmama i pismima nerijetko izražava prijezir prema ljudskom životu i želju da ga uništi - OK, recimo da nije. Dopustit ćete mi onda da ustvrdim kako Isus nikada nije imao slične genocidne pretenzije te ubijanje u Njegovo ime definitivno nije bilo pravo kršćanstvo.

Našu europsku civilizaciju nije stvorilo kršćanstvo, nego protivljenje njemu, tvrdi Porobija u idućoj kolumni. I moram priznati da mi je ta vrlo draga, jer je jedna od jednostavnijih za dekonstruirati. Sviđalo se to nekome ili ne, kršćanska filozofija u naš svijet uvodi nekoliko poprilično revolucionarnih ideja, a pogotovo za vrijeme hedonističke dekadencije Grčke i Rima! Jednostavno je intelektualno nepošteno i lijeno tvrditi da koncept intrinzične vrijednosti ljudskog života bez obzira na njegovo porijeklo, okolnosti, ekonomsku moć, estetsku privlačnost, dob, spol… nije stubokom promijenio svijet nabolje i stvorio prostor za sva prava koja danas uzimamo zdravo za gotovo: pravo na život, pravo na slobodu kretanja, mišljenja, govora… Sva su ona izravna posljedica ideje koja kaže da “nema više: ni Židov ni Grk, nema: ni rob, ni slobodnjak, nema: ni muško, ni žensko - jer ste svi vi jedno u Kristu Isusu.” (Gal 3, 28). Koja kaže: “Jer si ti moje stvorio bubrege, satkao me u utrobi moje majke.” (Ps 139, 13). Koja kaže: “(primi Onezima) ne više kao roba, nego više od roba - brata ljubljenoga - osobito meni, a koliko više tebi i po tijelu i po Gospodinu".” (Fil 1, 16).

Ne samo europsku, već cijelu Zapadnu civilizaciju kao moralno, društveno i gospodarski najnapredniju u nama poznatoj povijesti, stvorilo je - kršćanstvo. Ideja da smo svi jednaki pred Bogom i imamo od začeća neotuđivo dostojanstvo i svetost života stvorila je ne samo preduvjete za društvene slobode koje danas uživamo, već i znanstvene i tehnološke blagodati kojih ne bi bilo bez prvih znanstvenika-svećenika, poput Nikole Kopernika, Gregora Mendela, Rogera Bacona, Boškovića, Grimaldija, Kirchera, Ockhama… i laika: Descartesa, Pasteura, Pascala, Volte, Dopplera…

Da ne govorimo o nobelovcima, od kojih se 65% ili izjašnjava kršćanima ili su potekli iz kršćanskih obitelji. Od tehnologije, kojoj Porobija pripisuje europsku civilizaciju, ne bi bilo ni “T” bez kršćanskih intelektualaca.

I za kraj, kolumna koja me motivirala za ovaj članak: Katolici danas slave Sv. Antu. Uhvatili ga kako grli dijete, rekao da je to mali Isus . U njoj se Željko koristi vjerom vlastitog pokojnog oca (!!!) kako bi dodao legitimitet svojoj implikaciji da je sveti Antun bio (ah, što drugo nego) pedofil. Kao i kod korištenja polu-činjenica i polu-istina da bi dokazao kako je kršćanstvo genocidna ideologija, i ovdje se Porobija koristi realnim problemom kako bi upregnuo generalizirajuće i diskriminatorne stavove svojih duhovno zakržljalih i religijski neukih čitatelja te ih naveo na pragmatični zaključak da je Crkva i na svojim najvišim duhovnim (ne samo institucionalnim) razinama zločinačka organizacija. Za ovakvu ljigavu tvrdnju, po vlastitom priznanju, on nema nikakvih dokaza. Dapače, koristeći fotografiju koja se može svakako interpretirati - ovisno o volji promatrača - i insinuacije, on stvara nepostojeću poveznicu između jednog od najpoznatijih katoličkih svetaca (kojeg je poštovao i njegov vlastiti otac) i današnjeg gorućeg problema pedofilije u Crkvi.

Da se razumijemo: to je problem s kojim se ni prethodni, ni sadašnji papa nisu dovoljno ozbiljno uhvatili u koštac, a kamoli da možemo reći da su se s njim obračunali. Da bi se to dogodilo, potrebne su ozbiljne unutrašnje kontrole i NULTA TOLERANCIJA. I ne samo za slučajeve pedofilije, već i za one homoseksualnosti i muljanja s novcem. No iz teksta je razvidno kako Porobijin motiv nije dobrobit žrtava tih gnjusnih zločina, već ocrnjivanje sveca s čijim se životnim plodovima nikada neće moći usporediti. Pa tipično marksistički, u nemogućnosti napredovanja do razine boljega od sebe, pokušava ga srozati na svoju razinu. I to kroz prezentiranje bolesne i duboko diskriminatorne ideje kako je svaki kršćanin koji uzme dijete u ruke vjerojatno pedofil, što ocrtava zabrinjavajuću psihološku sliku samog autora. Naime, svi mi promatramo svijet oko sebe kroz filter osobne percepcije. Prevarant će misliti da su svi skloni prevari. Lažljivac će misliti da svi lažu, a kradljivac da svi kradu.

Kada uzmemo u obzir kuloarske priče o avanturama Matije Babića u Vijetnamu ili slučaj osuđenog Dana Figenwalda iz Jutarnjeg lista, s pravom se možemo zapitati: radi li se o projiciranju, postoje li u teoriji o svetom Antunu neki osobni Porobijini neostvareni porivi??

Svakako se nadam da ne, iako nisam siguran.

Ono u što jesam siguran je da motivi misije u kojoj se našao nisu nimalo benigni ni plemeniti. Porobijin cilj nisu bolje razumijevanje, kvalitetniji dijalog ili veći stupanj uvažavanja između a(nti)teista i vjernika. To je sasvim razvidno iz njegovog načina djelovanja, koji je prepun gorčine, cinizma, generaliziranja, izvrtanja…

Njegov cilj je uništenje religije. Što je zapravo politički i sociološki sasvim legitimno u jednom demokratskom društvu. Tko voli, nek’ izvoli.

Problem je u tome što religija ne može biti uništena bez uništenja vrijednosti koje ona zastupa, a te vrijednosti ne mogu biti uništene bez uništenja - religioznih ljudi.

Drugim riječima, on je u službi ideologije koja se itekako dokazala kao genocidna, krvožedna, manijakalna te u svom temelju i suštini sotonistička. Umotana u novi ukrasni papir koji više nije crven, nego zeleno-crven. I rebrendirana u pojmu “globalizam”.

Za kraj, vratimo se na početak. Što u tom čovjeku ima dobroga? Što bi moj djed zaključio o Željku Porobiji?

Vjerojatno bi u njemu vidio ranjenu dušu, kakvu svi mi nosimo. Svi smo tek manje ili više ranjena djeca u odraslim tijelima… Ne bi ga gledao očima punim mržnje, već samilosnim pogledom. Znajući mog djeda, vjerojatno bi ga zagrlio i rekao nešto poput: “Vjerujem da će ti On iscijeliti srce i da ćeš se jednog dana vratiti kući.” I dok nisam tako velik čovjek kao moj djed, kao vjernik znam da Bogu ništa nije nemoguće i da se On do samog kraja nada povratku svakog svog izgubljenog djeteta.

Pa i Željkovom.

Ukoliko želite podržati rad kolumne S.Word donacijom, to možete učiniti koristeći sljedeći LINK ili skeniranjem QR koda:

Hvala od srca!