Kršćanofobija

Antihrvatski mainstream na račun Hrvata

Ruku pod ruku s prethodnom temom - pedofobijom, strahom od rađanja i roditeljstva - ide tema koja je uvelike utjecala na našu kolektivnu (pod)svijest.

A to je tema kršćanofobije u Hrvatskoj.

Ovih dana su mediji prenijeli status glumice Marijane Mikulić s Instagrama, u kojem se požalila na rastuću mržnju prema vjernicima. O tome sam već pisao (na FB stranici koja je obrisana nakon što sam obradio temu nastanka rodne ideologije) i tada sam dobivao slične reakcije kao Marijana sada: ismijavanje i odmahivanje rukom na čitavu tezu.

Mnogi odmahuju rukom na sam pojam, koristeći se činjenicom da su još uvijek (barem statistički i nominalno) kršćani većina u Hrvatskoj. O čemu bi se također dalo raspravljati: što zbog specifičnog fenomena uske povezanosti nacionalnosti i vjeroispovijesti, što zbog specifične činjenice da smo društvo čija je elita preko noći promijenila svoj stav velikih ateista u stav velikih vjernika…

Osobno smatram da u Hrvatskoj imamo do 10% kršćana, ljudi koji svoju svakodnevicu prilagođavaju postulatima svoje vjere. Ostalo su kulturološki kršćani - ljudi koji prihvaćaju taj identitet, no kršćanstvo nema značajnu ulogu u njihovim svakodnevnim životima.

Vratimo se na poantu današnjeg teksta. U njemu ću dokazati da je kršćanofobija postala mainstream, čak i među ljudima koji sami sebe nazivaju kršćanima. Ona je prevalentni narativ u medijima, obrazovanju, politici, javnom životu… i najčešće (barem djelomično) financirana iz javnog proračuna, dakle novcem građana, većinski nominalno kršćana, čiju podjelu vrši tzv. “demokršćanska” vlada.

Ako mislite da je to ludo - u pravu ste. No svjedočili smo i luđem: od činjenice da su do ‘89. godine ponajveći kršćani od ‘90. godine ponajveći domoljubi, činjenice da ljude koje smo ‘95. zvali herojima i braniteljima danas nazivamo bitangama i zabraniteljima (ili u najmanju ruku toleriramo da ih se tako naziva), činjenice da prije deset godina nismo mogli ni zamisliti promociju pobačaja i rodne ideologije na javnoj državnoj televiziji, a danas ljude koji mole u javnosti ona pogrdno naziva “klečavcima”…

Evidentno je da se stvari poprilično rapidno mijenjanju u smjeru kršćanofobije.

I to je sasvim lako dokazati. Navest ću samo neke primjere iz medija, obrazovanja i javnog života, u kojima ne samo da pojedinci održavaju svoju relevantnost redovito javno pljujući po vjernicima - specifično katolicima - nego su od toga izgradili i čitave karijere.

Prije nego krenemo u pojedinačnu analizu, disclaimer: kršćanstvo, a pogotovo Katolička crkva, nisu i ne trebaju biti amnestirani od kritika. Dapače, prvi ju trebaju kritizirati vjernici koji joj žele oporavak od promašaja i povratak vjerodostojnosti. Riječima Hilairea Belloca: “Kada se čovjek sjeti tko je i kako vodio Crkvu kroz stoljeća, shvaća kako je ona morala biti božanski nadahnuta da bi uopće preživjela.” No činjenice treba objektivno sagledati i razlikovati od ideološki motiviranog širenja netrpeljivosti prema vjernicima, kojem svjedočimo gotovo svakodnevno.

MEDIJI

Kao najmoćnija sila u stvaranju javnog mnijenja, atmosfere i kulture, mediji snose najveću odgovornost za sverastuću razinu kršćanofobije u Hrvatskoj. Nebrojeni novinari stječu popularnost i utjecaj redovito vrijeđajući, ismijavajući pa čak i otvoreno prijeteći vjernicima - nešto za što bi prosječan čovjek bio barem prekršajno, ako ne i kazneno gonjen.

Jedan od ekstremnijih primjera je notorni Matija Babić, osnivač i dugogodišnji glavni urednik portala Index. On ne samo da redovito i otvoreno vrijeđa vjernike, nazivajući ih neukim sljedbenicima židovskog zombija, već se nije libio ni pozvati na paljenje crkava i odrubljivanje glava. Za to nije odgovarao.

Drugi primjer je Željko Porobija, čovjek čija se čitava kolumnistička karijera svodi na vrijeđanje Crkve i vjernika. Njegov “rad” sam analizirao i jednom od prethodnih tekstova.

U toj ulozi je istaknuta i Telegramova kolumnistica Sanja Modrić, inače majka Indexove odvjetnice Vanje Jurić. Ona je stavila znak jednakosti između vjernika i femicida, a nisu joj strani ni pozivi na batinanje neistomišljenika, kao u slučaju “Festivala slobode”.

Ne zaboravimo ni živopisni izričaj Vedrane Rudan, koja se pita zašto se “siročići” (molitelji) obraćaju “Djevici koja neprimjereno pokazuje sise”.

Zvijezda u usponu kršćanofoba u Hrvatskoj je Tomislav Klauški, koji u tekstu neki dan uspoređuje negodovanje kršćana zbog otvorenja Olimpijskih igara s pucanjem islamskih fundamentalista na novinare Charileja Hebdoa.

Tu su i Ante Tomić, Maja Sever, Boris Dežulović… te mnogi, mnogi drugi kojima vrijeđanje kršćana u Hrvatskoj nije nimalo strano, iako ih većinski upravo oni (prisilno) financiraju.

Posebni ulomak valja posvetiti HRT-u, kao javnoj državnoj televiziji. Na njemu smo zadnjih godina redovito svjedočili promicanju pobačaja, homoseksualizma, rodne ideologije… Sjetimo se brzo zaboravljenih primjera crtanog filma “Drske djevojke” ili činjenice da su u prilogu HRT3 molitelji pogrdno nazvani “klečavcima”.

OBRAZOVANJE

Poslovično su već desetljećima hrvatske osnovnoškolske i srednjoškolske zbornice te fakultetski kabineti većinski crveni. Poznati citat Adalberta Stiftera kaže da “ne predaje učitelj ono što želi, ne predaje učitelj ono što zna, učitelj predaje ono što jest.” I to je velika istina. Vjerojatno ne bismo ni znali poimence nabrojati neke od promicatelja kršćanofobije u hrvatskim obrazovnim ustanovama da se nisu bacili u politiku i influencerstvo te postali poznati, no pošto je to slučaj valja napomenuti otvoreno kršćanofobne stavove Katarine Peović i Mate Kapovića s Filozofskog fakulteta, Anu Horvat Vuković s Pravnog fakulteta u Zagrebu ili Anitu Blagojević s osječkog.

Hrvatski fakulteti i njihove udruge studenata redovito provode okupljanja i tribine na kojima se promoviraju pobačaj, homoseksualnost i rodna ideologija, kao u slučajevima u Zagrebu i Zadru. A FFZG će uskoro studentima ponuditi i famozne “Rodne studije”.

U znanosti i medicini je ogroman broj kršćanofoba, od kojih su se mnogi identificirali za vrijeme C19 cirkusa, redovito poistovjećujući pojam “vjernik” s pojmovima “zaostali”, “antiznanstveni”, “krezubi”, “kockoglavi”…

U Hrvatskoj politici su kršćanofobi, usudim se ustvrditi, uvjerljiva većina. I to ne samo na lijevo-marksističkoj strani, već smo više puta svjedočili fundamentalnom nepoštovanju vjernika od ministara pa i samog premijera. Dovoljno je prisjetiti se njihovih tragikomičnih pokušaja sudjelovanja na misnim slavljima povodom blagdana (Krstičević, Božinović) ili zakona koje izglasavaju, poput Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece koji legalizira ubojstvo.

JAVNI ŽIVOT

Teško je i nabrojati sve javne osobe: pjevače/pjevačice, starlete, glumce/glumice, influencere, članove raznih udruga… koji nisu zagrezli u kršćanofobiju kako bi se održali medijski relevantnima. Severina Vučković, Jelena Veljača, Vlatka Pokos, Bruno Šimleša, Rada Borić, Sanja Sarnavka, Šimun Cimerman… nam redovito putem društvenih mreža i mainstream medija šalju svoj kršćanofobni urbi et orbi, kojim pokušavaju unaprijediti vlastite karijere ponižavajući vjernike. Nema moralno-društvenog pitanja u kojem ti ljudi, u pravilu (ispod)prosječno inteligentni i potpuno neupoznati s tematikom, ne dobiju prime-time u javnom prostoru.

Neprestano i konstantno poistovjećivanje kršćanstva ne samo s primitivizmom i glupošću, već i zlim namjerama i kriminalom, rezultira pomicanjem kulturološkog kormila prema radikalnom ateizmu, netoleranciji, netrpeljivosti pa čak i mržnji prema vjernicima. Do te mjere da se sve češće može vidjeti kako se bez imalo zadrške stavlja znak jednakosti između vjernika i lopovluka, vjernika i nasilja, vjernika i pedofilije…

Koliki je zapravo utjecaj kršćanofobije na društvo pokazuje i netrpeljivost koju samoprozvani vjernici pokazuju prema drugim vjernicima, a pogotovo kada oni javno svjedoče svoju vjeru. Pokušaji cenzuriranja, ušutkavanje, ismijavanje i ponižavanje su pravilo, ne iznimka. A pri svakom isticanju generalizacije i vilifikacije vjernika nam se napomene kako Hrvatska ne valja, a većina građana su vjernici. Time je tobože kršćanofobija ne samo opravdana, nego i sasvim legitimna. Pa i do razine prijetnji ubojstvom.

Evidentno je da će razina netrpeljivosti prema vjernicima (specifično kršćanima katolicima, ne toliko prema drugim vjerama) rasti i da ćemo posljedično regresirati u jednu vrstu progona. Ako bude sreće, to će biti progon kakav smo doživljavali u Jugoslaviji. U kojem katolicima u pravilu nije bilo zabranjivano ići u crkvu, ali jesu zbog toga bili građani drugog reda.

Ako sreće ne bude, Hrvatska će postajati sve sličnija “utopističkim” društvima poput Sjeverne Koreje, Venezuele, Nikaragve, Kine, Nigerije… u kojima je i danas progon kršćana otvoren i manje ili više brutalan.

Postoji cijela plejada ljudi u Hrvatskoj koji žive na račun vjernika, a ne bi se tome niti malo protivili.

Upravo suprotno, to (sve manje) tiho priželjkuju.

Kolumnu S.Word možete podržati koristeći aplikacije Revolut ili Aircash:

REVOLUT LINK ili QR kod

AIRCASH PODACI ZA UPLATU

IBAN: HR5223400091511175097
Model: 00 Poziv na broj: 564811-8330

ili QR kod:

Hvala od srca!